Poslednjih godina, naročito u periodima pojačanih protesta i blokada, sve je jasnije da delovanje blokaderskog pokreta i medija koji ga prate nije spontano. Naprotiv, reč je o koordinisanom nastupu zasnovanom na jasno definisanoj strategiji, usmerenoj pre svega ka jednoj političkoj figuri – predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću.
Osnova te strategije počiva na tri povezana pravca: negiranju rezultata državne politike, kriminalizaciji i dehumanizaciji političkih protivnika. Ovaj obrazac nije nov niti originalan, već predstavlja poznatu matricu političke destabilizacije viđenu i u drugim državama.
Prvi korak je uporno osporavanje rezultata. Bez obzira na zvanične podatke i vidljive pomake – izgradnju infrastrukture, rast plata i penzija, dolazak investicija i jačanje međunarodne pozicije Srbije – deo medija insistira na narativu da napretka nema i da je stanje gore nego ikada. Cilj je da se građanima oduzme osećaj razvoja i stvori nezadovoljstvo koje dovodi u pitanje legitimitet vlasti.
Drugi element je kriminalizacija. Kroz stalno ponavljanje teških optužbi, bez sudskih presuda i dokaza, pokušava se da se državna vlast, a posebno predsednik Vučić i članovi njegove porodice, prikažu kao simbol korupcije. Suština nije u istini, već u stvaranju trajnog utiska i urušavanju poverenja u institucije.
Treći stub predstavlja dehumanizacija. Politički protivnici se više ne predstavljaju kao deo demokratske debate, već kao neprijatelji koje treba eliminisati iz javnog života. Etikete, uvrede i lične diskvalifikacije brišu granicu između kritike i govora mržnje, stvarajući ambijent u kojem se svaki napad doživljava kao opravdan.
Kada se ova tri pravca objedine, nastaje opasan politički mehanizam: negiranje rezultata poništava izbornu volju građana, kriminalizacija razara poverenje u državu, a dehumanizacija otvara prostor za radikalizaciju. Time se pokušaji preuzimanja vlasti van izbora predstavljaju kao legitimni.
Takav scenario odgovara onima kojima je u interesu slaba i nestabilna Srbija. Iza priče o demokratiji često se krije pokušaj izazivanja trajne krize, jer se u haosu najlakše ostvaruju tuđi interesi.
Zato je važno ovu strategiju jasno prepoznati. Ne radi se o borbi za napredak, već o pokušaju da se obesmisli volja većine. Građani Srbije su na izborima više puta pokazali da biraju stabilnost, razvoj i mir – i upravo zbog toga ovakvi pokušaji ostaju politički bez stvarnog uporišta u narodu.